Centar za inkluziju i podršku u zajednici je neprofitna i humanitarna pravna osoba (udruga) osnovana 2005. godine, a od 2006. godine u Istri razvija i provodi inkluzivne socijalne usluge te rehabilitacijske i socijalizacijske aktivnosti, s ciljem unapređenja kvalitete života osoba s intelektualnim teškoćama, zapošljavanja osoba s invaliditetom u redovnim i zaštitnim uvjetima te razvoja i provedbe aktivnosti društvenog poduzetništva, razvoja i provedbe aktivnosti inkluzivnog volontiranja te pružanjem neformalnih programa edukacije za osobe s intelektualnim teškoćama i druge povezane dionike.

U svoje aktivnosti Centar godišnje uključuje stotinjak korisnika usluga i aktivnosti na području cijele Istre gdje ima na raspolaganju prostore dobivene na korištenje bez naknade u vlasništvu jedinica lokalne samouprave licencirane za pružanje usluge boravka te stanove u vlasništvu i u najmu za pružanje usluge organiziranog stanovanja. Centar ima opremu te adekvatan stručni kadar s bogatim i višegodišnjim iskustvom u sektoru. Financiranje usluga i aktivnosti temelji se na ugovornom odnosu s ministarstvom nadležnim za poslove socijalne skrbi te temeljem odobrenih projekata iz lokalnog, nacionalnog ili EU izvora.

Tijekom povijesti osobama s invaliditetom uskraćivan je osobni i pojedinačni izbor i kontrola u svim područjima života. I danas se za brojne osobe s invaliditetom pretpostavlja da ne mogu živjeti neovisno u zajednicama koje su same odabrale. Potpora im nije dostupna ili je povezana s određenim načinom života, a infrastruktura unutar zajednice ne poštuje načelo univerzalnoga dizajna. Sredstva se ulažu u ustanove, a ne u razvoj mogućnosti kojima bi se osobama s invaliditetom omogućilo neovisno življenje u zajednici. To je dovelo do napuštanja, ovisnosti o obitelji, institucionalizacije, izolacije i segregacije.

Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) prvi je obvezujući međunarodni instrument za ljudska prava koji se odnosi na invaliditet. Njezina je svrha promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom te promicanje poštovanja njihovog urođenog dostojanstva.

Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom vrhunac je dugogodišnjega neprekidnog javnog zagovaranja zajednice osoba s invaliditetom i njihove borbe za priznavanje njihovih prava. Snaga teksta kao i to što su ga, na dan otvaranja, u ožujku 2007., potpisali predstavnici iz 81 zemlje svjedoče učinkovitosti promicanja tih prava i isticanja hitne potrebe za djelovanjem koje će se usmjeriti na kršenje ljudskih prava u zemljama širom svijeta. Ova Konvencija jest prekretnica – ona utvrđuje da se prava ljudi s invaliditetom moraju priznati i poštovati na jednakoj osnovi kao i prava drugih ljudi te pruža sveobuhvatnu i suvislu analizu mjera potrebnih za prevladavanje diskriminacije, siromaštva, nasilja, zanemarivanja, izolacije i uskraćivanja samostalnosti i ljudskog dostojanstva, s čime se ti ljudi suočavaju. Ona pruža i mehanizme kojima se za provedbu tih mjera i države mogu pozvati na odgovornost.

Člankom 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom priznaje se jednako pravo svim osobama s invaliditetom na neovisan život i uključenost u zajednicu, s pravom izbora da odaberu i kontroliraju svoje živote. Osnovu za članak čini temeljno načelo ljudskih prava prema kojem su svi pojedinci rođeni s jednakim dostojanstvom i pravima, a svi su životi jednako vrijedni.

Svoje djelovanje Centar za inkluziju i podršku u zajednici temelji na principu inkluzije, odnosno na poštivanju ljudskih prava pojedinca. Pravo na život u zajednici jedno je od temeljnih ljudskih prava. Život u zajednici ne podrazumijeva samo fizičku prisutnost, njega karakteriziraju odnosi i aktivnosti, stečena iskustva i emocije. Zbog smještaja u stacionarne ustanove i nedostupnosti redovnih službi obrazovanja i zapošljavanja mnoge osobe s intelektualnim teškoćama isključene su iz našeg društva. Naše zajednice nude mnoštvo resursa kao što su zdravstvo, obrazovanje, radna mjesta, javne službe, kupovine, kulturni i sportski događaji, vjerske službe i javni prijevoz. Ovi nam resursi nude razne mogućnosti da zadovoljimo svoje interese kao i mnoge usluge kojima si olakšavamo život. Korištenje resursa zajednice dio je svakodnevne rutine koja ljudima pomaže da budu uključeni u zajednicu. Istovremeno, koristeći resurse zajednice koji nam obogaćuju život, preuzimamo važne uloge u istoj (volonter, član vjerske zajednice, radnik, klijent, brat, roditelj, stric, susjed, prijatelj…). Inkluzivne službe podrške u zajednici stvaraju alternativu institucionalnoj segregirajućoj skrbi te za cilj imaju ostvarenje prava ovih osoba na dostojanstven život u zajednici. Veća prisutnost i aktivnija uključenost osoba s intelektualnim teškoćama u sadržaje zajednice mijenjaju stavove društva. Osobe s intelektualnim teškoćama prestaju biti objekt sažaljenja te postaju naši kolege na poslu, potrošači u dućanu, susjedi na kavi. Činjenica da osoba ima intelektualne teškoće više nije njegova jedina karakteristika. Inkluzija, stoga, u različitosti pojedinca vidi njegovu snagu jer upravo različitost potreba gradi sustav koji je dovoljno fleksibilan da zadovoljava potrebe svih građana.